This website is using cookies

We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website. If you continue without changing your settings, we'll assume that you are happy to receive all cookies on this website. 

Sebestyén Péter: Treća elegija iz Bornholma (Harmadik bornholmi elégia in Serbian)

Portre of Sebestyén Péter

Harmadik bornholmi elégia (Hungarian)

„Láttunk már téged itt bolyongani; ösvényről-ösvényre kóborol
kíváncsiságod. Mintha bele akarnád rágni magad a sziklákba és
a földbe (ami miatt kinyilvánítottátok, hogy lakhatók vagyunk.)
Nem igazán fontos: ember, masztodon, a legelső partra kúszó
kétéltű; ez egyremegy. Bámultunk mi már más csillagtekét, mint
ami most tündököl.

Ismerünk tehát. Megjelentünk az Álomban; legalábbis te hiszel
ebben. Mondjuk, hogy ez kötelez minket; mindazonáltal kevéssé
bizonyos, hogy hasznodra lehetünk. Sokáig hittük: amit belőlünk
raktok, súgva megtaníthat a hallgatag figyelemre, túl az emberin.
Csakhogy: minden generációtok, amit számbavehettek, nekünk a
pillanatnál is kevesebb; nem tudunk e létezésbe nyúlni. Fedeletek
avagy sírotok lehetünk - -

A holtak szava kering bennünk; talán ez az, ami téged elhozott ide
s majdan végleg elűz.

A kő nektek mindig kemény vagy túl puha; szórakoztató, hogy
képesek vagytok porrá zúzni minket. Ilyenkor úgy látjuk: munkátok
– valamiképpen – boldogabbá tesz titeket; ha így van, így legyen.

Ne feledjétek: ami hatalmatokban áll, úgy veszik emlékezetünkbe,
mint az emberiben az azelőtt, mikor a föld kietlen és puszta vala.
Nem volt semmi, csak a mi figyelmünk. Válaszolni neked is csak
így tudunk: lassú változatokban, hasonlataidban, amiket közrefog
– mint e szigetet – az állandó Tenger; mi éreztük első hullámait.

Akármi áll előtted, se félteni, se gátolni nem fogunk. Nem jobb és
nem rosszabb semmi; hidd el, az Életet megnevezni több minden
csodánál. Szétnyílnak a visszhangok: ez is a tiéd. Meghökkentő,
mekkora bennetek az álom; repültök; hatalmas útnak gondoljátok
a jövendőt. Ezért oly iszonyú a sorsotokra vert idő. Ott van ez is
látomásaidban: érezzük és látjuk, mikor rajtunk elheversz.

Akár irigyelhetnénk is képzeletedért, vagy azért: úgy fogadod a
Sorsot, mintha nem volna. Előttünk viszont ott állnak a teremtésbe
már belefáradt és a még meg-nem-formált univerzumok, amik majd
– egyszer – megint mi leszünk.Végül, mint mindent, körülérnek az
Eredet lélegzetvételei; egymásba-fordulnak távolságaink.

Elengedni így az Élőket: a halhatatlanság talán ez. Mielőtt még
bekövetkezik a Vég, számtalanszor megérintjük egymást.
Másként és ugyanúgy.”



Uploaded byP. T.
Source of the quotationSzerző

Treća elegija iz Bornholma (Serbian)

„Videli smo te već ovde lutati; od staze do staze skita ti
znatiželja. Kao da želiš sebe u stene i zemlju utisnuti
(razlog je to što je objavljeno, postali smo podesni za stanovanje.)
Nije bitno: čovek, mastodont, prvi vodozemac koji na obalu smera;
sasvim je svejedno. Već smo mi buljili u druga sazvežđa u odnosu na to
što sada sjaji.

Dakle poznajemo te. Pojavili smo se u Snu; bar ti u to veruješ.
Smatramo, to nas obavezuje; ali manje je izvesno da ćemo biti
i korisni. Dugo smo verovali: što se od nas stvara, šapatom uči
na tihu pažnju, iznad ljudskog. Međutim: svaka vaša generecija,
koju možete uzeti u obzir nama je neznatnija od trenutka;
nismo sposobni prodreti u to postojanje. Vaši smo
krovovi ili grobovi - -

Reči pokojnika kola u nama; verovatno to je ono što te je doveo ovamo
i na kraju će i konačno oterati.

Vama je kamen uvek ili pretvrd ili premekan; zabavno je da ste
sposobni nas u prah pretvoriti. U tim trenutcima smatramo: posao
vas – na neki način – čini sretnim; ako je tako, neka bude tako.

Nemojte zaboraviti: to što je u vašoj moći, tako isčezava u našem pamćenju
kao u ljudskom praprošlost kad je još zemlja bi golet i pustara.
Nije bilo ništa sem naše pažnje. I tebi samo tako znamo odgovoriti:
u postepenim promenama, usporedbama – koje je poput ostrva –
optočio postojano More; mi smo osećali prve valove.

Bilo šta je pred vama, mi vas nećemo ni čuvati ni kočiti. Ništa nije
bolji niti lošiji; u to budi siguran, osloviti Život je veličansvenije
od svakog čuda. Otvaraju se odjeci; i to je tvoje. Zapanjujuće je koliki
je u vama san; lebdite; smatrate da je budućnost ogromna pustolivina.
Zato je tako užasan na vas odmereno vreme. I to je u vašim priviđenjima:
osećamo i vidimo, kad na nas prilegneš.

Mogli bi biti i zavidni zbog tvoje sanjarije ili zato: prihvataš svoju
Sudbu kao da ne postoji. Pred nama su pak univerze koji su se
umorili u stvaranju ili još formirani nisu, kakvi ćemo i mi biti
– jednom – opet. Na kraju, kao inače sve, okružit će nas uzdisaji
Izvora; stapat će se naši udaljenosti.

Pustit tako Žive: možda je to besmrtnost. Pre no što nas
sustigne Kraj, bezbroj puta se dodirujemo.
Drukčije i na isti način.”



Uploaded byFehér Illés
Source of the quotationhttp://feherilles.blogspot.com

Related videos


minimap