This website is using cookies

We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website. If you continue without changing your settings, we'll assume that you are happy to receive all cookies on this website. 

Pavlović, Ranko: Damari Jasenovački

Portre of Pavlović, Ranko

Damari Jasenovački (Serbian)

 (Nijemi oratorijum za prošle i buduće)
 
1. Nevin zalogaj
 
          (Glas preplašene djevojčice, uz pratnju trube od
          vrbove kore s piskom od ljeskovine s kozarski prisoja)
 
Kuda me vode, kuda mi te vode?
Čemu vrisak jutra, plač jasenova?
Zašto rijeka jeca, brda zašto
suze i nijemi vapaj nebesa
doziva? Ne daj me, mama, ostani
sa mnom. Žicu što nas dijeli sprži
vrelom suzom, zarij nokte u tminu,
prokrči put oku i ruku pruži
                                      ukočenu.
 
Jutro s uma sišlo, vučje čeljusti
žderu komad dana, podne tetura
po žednoj prašini, raspamećeno
sunce ište vode, znoja; i krv bi
da žeđ utoli. Samo sudba muklo
iz prikrajka vreba nevin zalogaj.
Čuješ li lavež? Iz mračnih pećina
dolaze stoglavi zmajevi, vode
                                  vilenjake.
 
Preklinjem te, mama, pruži mi ruku.
Neću u zvjerinjak, ne daj me nikom.
Hoću tvoja njedra i na njima san,
topal kao mlijeko, mirisniji
od pogače rumene na trpezi.
Ne daj me, mama, u tvom zagrljaju
biću samo drhtaj, klupko damara,
i nikada neću iskati kruha
                         nedostižnog.
 
2. Jauk večeri
 
             (Grca za dan ostarjela majka; samo joj u oku vatra.
             Moguć diskretan zvuk flaute, tanan kao da dopire
             iz sna)
 
Skutren u paviti, ogrnut maglom,
skončava ranjen dan. Jauče veče.
Naš djelić vasione osvaja noć.
U blato kaplju zvijezde, krastače
žabe žderu njihov sjaj. Bljuje nebo
tamu. Zemlja kostima bremenita
utrobu bolnu krije od pogleda.
Počinje bludni pir satanskih kama
                                            nezasitih.
 
Kuda mi te vode, kuda me vode­
Ko drumove mrsi u čvor bespuća?
Premosti ponor i pruži mi ruku,
drhtaje tvoje hoću da osjetim
na grudima svojim. O, čedo moje,
nevene rumeni, od tratinčica
vijenac što si mi ga plela, čizma
grubo gazi, u prašinu pretvara
                                  nepovratno.
 
Nemoćne mi ruke ranjava usud.
U duši pustoš. Kosu raspletenu
kljuju crne ptice, u praznoj duplji
ugasli sjaj oka traže, ptiće da
nahrane. Zove noć na gozbu bola.
Vidiš li, diko, oganj na Planini?
Pamti puteve zgarištu što vode,
plamičke gledaj, za povratak to su
                                           putokazi.
 
3. Prazno gnijezdo
 
               (Bolno cvili majka kojoj su oteli nerođeno dijete;
                 najprije u daljini, potom u približavanju,
                 grmljavina gromova)
 
Kob je odbravila paklena vrata,
stud daždom krvavim ognjišta škropi,
sofra korovom obrasla, ni mrsa
na njoj, ni soli; samo klupko guja
ljetinu tamani. Prazna gnijezda
natkrilili kopci. U vrutke mutne
skrio se muk. Predaka davnih kletva
stiže li nas, ili je nevremena
                              predskazanje?
 
Vatra u mozgu, led mi u utrobi.
Šta traži kama tamo gdje je nježni
izvor prapočela, u odaji sna
zar čeliku je ležaj? Drhti dašak
života životu još neuk, uza se
ledene pelene privija. Zraka
ište pupoljak, a zraka se boji.
O, sudbo, u utrobi mojoj kosmos
                                       zadrhtao.
 
Žuč plod omotala, postelju tvrdu
u trnju mu sprema. Pjevaju mrtvi
u horu nijemom. Nabrekle dojke
plaču u pomami, mlijeko traži
damare potomstva. Utroba prazna,
ohola pustoš u njoj bol gnijezdi.
Skončalo i proviđenje. Zar ne znaš,
kamo, da je kosmos cijeli jedna
                                   materica?
 
4. Sramni konjanici
 
              (Tiho, uz tamburu trožicu, govori djevojka koja još
               nije život spoznala)
 
U čednost moju prodrli uljezi.
Divlje mustange gvožđem potkovali,
na kopita im koplja postavili,
oklope tvrde trnjem iskitili
i sada haraju beskrajem nade,
požudu tole sramni konjanici.
Na latici jutra, tek propupaloj,
otvaraju rane, trgaju niti
                          praiskona.
 
U njedrima tajne, ni pomisao
gdje kročila nije, vatreni korbač
plamen je tražio, a našao led.
Čujem topot. Pod kopitama drhti
sva Planeta. Zar ptica da ostane
u tutnju neranjena? U krletki
sanja draganu sam svome goluba
čuvala, a golubu mome krila
                               podrezali.
 
Da li su suroviji konji ili
jahači? Vri bol u duši. U ambis,
u trbuh napaćene zemlje pada
nebo. Zvijezde lednim sjajem tješe
ukroćene vulkane. Čednost moja
roni nijeme suze. Bez oslonca
ostaje kosmos. Hoće li ždrijepci
podivljali pregaziti embrion
                                     vasione?
 
 
5. Brodovi i brodari
 
             (Pjeva hor mrtvih, bez muzičke pratnje; čak je suvišan
              i reski psik kame)
 
Ižednjela Rijeka ište naša
tijela, oni joj ih daju. Svikli
da gubimo, duž beznadnih obala
u vodi čudne brodove gradimo
i tako bivamo istovremeno
i brodovi i brodari. Kormila
polomljena pa uprkos razumu
brodovlje nam plovi od ušća ka
                                    izvorištu.
 
Žeđ da utoli, u svoju maticu,
u krvotok hladni, popucale vene
iz naših tijela Rijeka spaja,
i vodotokom krv tmasta otiče
u prapočelo. Virovi prijete,
kob oluje sprema, nemani gladne
razjapljenih ralja traže zalogaj.
Ali, šta nam mogu? Mi smo već danas
                                                 uspomena.
 
Plove mrtve lađe kraj divljih njiva,
oranicama korov ižđikao,
znoj zemlja ište, krv joj mrtvu daju
da iskon snage njene zavaraju.
Život je zamka za naivne, vatra
što gasne nenadano. Ostaje nam
samo Planetu da prekoračimo
i smjelo nadom zakoračimo u
                               univerzum.
 
 
6. Kosci i otkosi
 
           (Hor snažnih a nenadano sputanih muškaraca, uz
           čobansku pjesmu i sjetni zvuk dvojnice)
 
Pod strehama trošnim samuju kose,
varcarke ljute u korov gledaju,
u trave zelene i prezrela žita,
čekaju muška snaga da se vrati.
Snatre u dosadi, prkose gromu
oštrim vrhovima, podatno suncu
sječiva britka nude. I htjele bi
da pjesma umjesto vriska odjekne
                                  kosilištem.
 
Snagu mišića priželjkuju kose,
prašnjavi klepac i vodijer stari,
pa bi u livade, u rosu, u žar;
i kamen bi ljuti, i zmiji glavu,
i pčeli žaoku, i draču trnje,
sve bi u otkose. Al' snage nema.
Muk na plandištima. Skriven u šušnju
mre život i nemoć baulja pustim
                                      drumovima.
 
Snagu hoće kose, a naša snaga,
kamom sputana, u žicama kopni.
Drugi su kosci dograbili kose
i sada pomamno, mjesto u vodu,
u krv močila umaču, travu traže
među lobanjama. Vene bi naše
u snoplje, prkos da ukrote. Kosci
više nismo. Samo smo brojevi u
                                       otkosima.
 
 
7. Jasenka među jasenovima
 
                (Govori se uz vrlo tihu klavirsku pratnju koja
               nadjačava kanonadu topova)
 
Zagledan u ljepotu travke, tamo
iza žice, koju stražareva noga
još zgazila nije, kostur je jedan,
opčinjen bogatstvom rajske trpeze,
vidio leptira. Kroz vrisak i jauk,
tananom niti što smrt od života
razdvaja, radost je s krila šarenih,
okrznuvši travku, u zgasli pogled
                                           pohrlila.
 
Bijedo nebeska, pohlepi sklona,
da li vidiš raskoš ovozemaljsku?
Travka i leptir u vremenu istom,
u istoj vaseljeni. Čovjeku da l'
treba više? Bljesak sa kame u kal
uranja, stidi se bljesak sjaja svog,
sunce bi u goru, u vodu, u mrak,
i dan se srami, ništavna mu svjetlost
                                               skamenjena.
 
Odjednom škripnu kostur. Mrak sprži sve.
Ostade samo travka i ostade
leptir. I čudo se zbi: sjedinjeni,
prkoseći prahu i nevremenu,
leptir i travka čedo iznjedriše,
djevojku vitu od snova sazdanu.
I Jasenka među jasenovima
vito kolo vodi, mrtvoga traži
                                     kolovođu.
 
 
8. Bajka o srcu
 
                (Pjeva mješoviti hor, uz vedru orkestarsku pratnju)
 
Kuca mrtvo srce, tihi damari
svemir uzdrmali. Pred snagom klice
što iz njega buja drhte planine,
rijeke tok mijenjaju, u nova
korita vodu bi i sputanu moć.
Strahuje čelik pred krilom leptira,
oluje strašne zaustavlja dašak,
niti sna lome okove i žice
                         podivljale.
 
Nad grobnicama raste bujna trava.
Za zelen njenu kuca mrtvo srce –
u vodi, u ognju, na zgarištima.
U veni zri nada. Izrasta cvijet
iz sveloga stabla, latice rosne
pruža ka Planini, hoće istinu
da nadraste, prašnikom da oplodi
tučak vasione i da dosegne
                              nemoguće.
 
S lica dana sunce razgoni maglu,
oblaci nova utočišta traže.
Kuca mrtvo srce. Mrske nemani
u nigdinu bježe, u neprohodu
da neizlječive rane vidaju
bez vidara. Vidicima tijesno
u očima. Na zgarištu raskovnik
izlistao, iz svakog lista rastu
                                 stolisnici.



Uploaded byFehér Illés
Source of the quotationautor

minimap