Bajić, Slobodan Boco: Sola (Sama in Italian)
|
Sama (Serbian)Sliku na zidu, popravljala je drhtava ruka starice svaki put kad napušta kuću. Kao da se trudila izgledati grubo: muški kaput riblja kost, sezao je do ruba crnih gumenih čizama, na glavi stari šešir sa džepom i receptom za neki lijek. Ruke zauzete kofom , krpama i svježim božurima, stare naočare, sa teškim staklima, skrivale su umorne oči. Na ulasku u groblje zastade, spusti kofu , prekrsti se uspravi glavu i krenu brže, kraj humke sjede, uzdahnu duboko, skinu šešir i naočare. Srebrnu kosu rukama zabaci na leđa, a topla iskra iz probudjelog oka obgrli stijenu mermernu. – Odmaraj stari, ništa neradi, ja ću podići čarape, pusti novine, kućni kaput i naočare. Brzo ću ja tebi doći. Ništa ne radi – ponovi!
Otključavši vrata, stade: sterilna kuća brujala je tišinom. Samo suza u pokretu.
23.12.2010
|
Sola (Italian)Ogni volta, prima di lasciare la casa, con le mani tremanti, sistemava la foto sulla parete. Come se stesse ostentando il suo aspetto rozzo: capotto maschile a spina di pesce sfregava il bordo dei neri stivali di gomma, un vecchio cappello sulla testa con la ricetta nella tasca per una certa medicina. Le mani occupate dal secchio, stracci e peonie, gli occhi stanchi nascosti dietro un paio di occhiali vecchi dalle lente spesse. Si fermò all’entrata del cimitero, posò il secchio, fece la croce, tirò su la testa e accelerò i passi, sedendo vicino la tomba sospirò profondamente, si levò il capotto e gli occhiali. Con le mani buttò all’indietro i capelli argentati, dagli occhi rianimati scintille calde abbracciarono la roccia di marmo. Riposati vecchio, non far’ niente, raccoglierò io i calzini, lascia stare i giornali, la vestaglia e gli occhiali. Ti raggiungerò presto. Non far’ niente – ripeté!
Aprendo la porta si fermò: nella casa vuota regnava il silenzio. Scorrevano solo le lacrime.
23. 12. 2010.
|