Kassák Lajos: Hvalospev (Hálaének in Serbian)
Hálaének (Hungarian)Legyen övé a dicséret a nyúlánk, szőke copfos lányé akit az Arno partjáról ismerek. Ott jártam akkor készülve rá hogy az Úr szolgálatába álljak fehér reverendában, lila szalaggal a derekamon.
Dicsértessék az idegen föld csitri lánya hogy letérített az ösvényről melyen tán eltévedtem volna örökre. Ott láttam meg őt az Arno köves partján lábujját épp hogy a vízbe mártotta s hogy két karjával egyensúlyozta magát várni lehetett máris elszáll a fény hullámain.
Képzeljétek el, a déli napsütésben egy fiatal lány anyaszült meztelen milyen hatással lehetett a csavargó kamaszra. A szédületek és emlékek örvényei egyszerre kiapadtak egyetlen látható pontja ő volt a világnak vonzott s a szeme pillantásával kényszerített rá hogy néki ajánljam fel mámorokkal és ábrándokkal csordultig telt szívemet. S én oly tiszta hálával, mint egy borjú oly igaz burukkolással, mint egy árván maradt gerle előléptem a diófa mély árnyékából.
Dicsértessék most százszor megsebzett életem múlásakor is a szép, mezítelen lányka messze, messze már túl a valóságon, hogy ott állt a part fövenyén s megajándékozott mindazzal amije volt szűz mezítelenségében.
Ó te mágikus kristály a torony hegyén ó te hajladozó piros láng az éjszakában ó te hajnali kék rózsa dicsértessél mindörökké.
|
Hvalospev (Serbian)Neka pohvala njoj pripadne, vitkoj, blondoj devojci sa pletenicom koju sam na obali Arnoa upoznao. Tad sam tamo lutao kad sam se u beloj rizi na struku sa lila trakom spremao da Gospodu služim.
Neka bude hvaljena šiparica tuđine da me je odvratila sa one staze na kojoj bi se možda zauvek zabasao. Nju sam tamo na kamenitoj obali Arnoa ugledao nožni prst tek je zamočila i kako sa dve ruke balansirala očekivao sam da će u jednom trenu na valovima svetlosti odlepršati.
Zamislite u podnevnom sunčanom sjaju na golobradog probisveta kakav uticaj je ostavila kao od majke rođena gola devojka. Bujice zanosa i uspomena odjedanput su se osušile ona je bila jedina vidljiva tačka sveta privlačila me i pogledom prisilila da moje ushićenjem i snovima prepuno srce njoj ponudim. I ja sa iskrenom zahvalnošću teleta iskrenim gugutanjem usamljene grlice iz duboke sene oraha istupio.
Neka bude hvaljena i sad prolaskom mog sto puta ranjenog života ta daleka, daleka već iza stvarnosti postojeća krasna, naga devojka, kako je na žalu obale stajala sa svime što je njena netaknuta golotinja sadržala ohrabrila me.
O ti magični kristalu na vrhu tornja o ti savijajući crveni plamenu u gluvo doba noći o ti plavo ružo svanuća zavek hvaljena budi.
|