This website is using cookies

We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website. If you continue without changing your settings, we'll assume that you are happy to receive all cookies on this website. 

Bajić, Slobodan Boco: Sama

Portre of Bajić, Slobodan Boco

Sama (Serbian)

Sliku na zidu,

popravljala je drhtava

ruka starice

svaki put

kad napušta kuću.

Kao da se trudila

izgledati grubo:

muški kaput

riblja kost,

sezao je do ruba

crnih gumenih čizama,

na glavi stari šešir

sa džepom i receptom

za neki lijek.

Ruke zauzete kofom ,

krpama i svježim božurima,

stare naočare, sa teškim

staklima, skrivale su

 umorne oči.

Na ulasku u groblje

zastade,

spusti kofu , prekrsti se

uspravi glavu i krenu brže,

kraj humke sjede,

uzdahnu duboko,

skinu šešir i naočare.

Srebrnu kosu

rukama zabaci na leđa,

a topla iskra

iz probudjelog oka

obgrli stijenu mermernu.

 – Odmaraj stari, ništa neradi,

ja ću podići čarape,

pusti novine,

kućni kaput i naočare.

Brzo ću ja tebi doći.

Ništa ne radi – ponovi!

 

Otključavši vrata, stade:

sterilna kuća brujala je tišinom.

Samo suza u pokretu.

 

23.12.2010



Uploaded byFehér Illés
Source of the quotationhttp://www.novapoetika.com/poetski-radovi/slobodan%20boco%20baji%C4%87/

minimap