This website is using cookies

We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website. If you continue without changing your settings, we'll assume that you are happy to receive all cookies on this website. 

Bajić, Slobodan Boco: Sola (Sama in Italian)

Portre of Bajić, Slobodan Boco

Sama (Serbian)

Sliku na zidu,

popravljala je drhtava

ruka starice

svaki put

kad napušta kuću.

Kao da se trudila

izgledati grubo:

muški kaput

riblja kost,

sezao je do ruba

crnih gumenih čizama,

na glavi stari šešir

sa džepom i receptom

za neki lijek.

Ruke zauzete kofom ,

krpama i svježim božurima,

stare naočare, sa teškim

staklima, skrivale su

 umorne oči.

Na ulasku u groblje

zastade,

spusti kofu , prekrsti se

uspravi glavu i krenu brže,

kraj humke sjede,

uzdahnu duboko,

skinu šešir i naočare.

Srebrnu kosu

rukama zabaci na leđa,

a topla iskra

iz probudjelog oka

obgrli stijenu mermernu.

 – Odmaraj stari, ništa neradi,

ja ću podići čarape,

pusti novine,

kućni kaput i naočare.

Brzo ću ja tebi doći.

Ništa ne radi – ponovi!

 

Otključavši vrata, stade:

sterilna kuća brujala je tišinom.

Samo suza u pokretu.

 

23.12.2010



Uploaded byFehér Illés
Source of the quotationhttp://www.novapoetika.com/poetski-radovi/slobodan%20boco%20baji%C4%87/

Sola (Italian)

Ogni volta,

prima di lasciare la casa,

con le mani tremanti,

sistemava la foto

sulla parete.

Come se stesse ostentando

il suo aspetto rozzo:

capotto maschile

a spina di pesce

sfregava il bordo

dei neri stivali di gomma,

un vecchio cappello sulla testa

con la ricetta nella tasca

per una certa medicina.

Le mani occupate dal secchio,

stracci e peonie,

gli occhi stanchi nascosti

dietro un paio di occhiali vecchi

dalle lente spesse.

Si fermò all’entrata

del cimitero,

posò il secchio, fece la croce,

tirò su la testa e accelerò i passi,

sedendo vicino la tomba

sospirò profondamente,

si levò il capotto e gli occhiali.

Con le mani buttò all’indietro

i capelli argentati,

dagli occhi rianimati

scintille calde

abbracciarono la roccia di marmo.

Riposati vecchio, non far’ niente,

raccoglierò io i calzini,

lascia stare i giornali,

la vestaglia e gli occhiali.

Ti raggiungerò presto.

Non far’ niente – ripeté!

 

Aprendo la porta si fermò:

nella casa vuota regnava il silenzio.

Scorrevano solo le lacrime.

 

23. 12. 2010.



Uploaded byP. T.
Source of the quotationC. I.

minimap