To je meki omotač od malo vate u ušima noću da ništa ne ometa san
ili u cipeli da ne žulja nešto nježno i sitno što amortizuje bol
Budi moje zablude moja soba za izolaciju od zvuka moja slamka
za čist vazduh budi moje zablude koje neću morati razotkriti nikom a najmanje sebi
koje će me držati za ruku kad se bojim i praviti se da ne primjećuju moj strah
dok gledam kako se topi snijeg kako se lome glečeri kako nestaje svijet
koji je Bog tako dugo i pažljivo stvarao
kako se u mojoj nutrini odranjaju stijene ka dolje a dolje je vrtoglavo daleko i strašno
kako mi se prsti noću u snu kače o ništa i drhte
budi moje zablude kojih će mi biti pune ruke
budi moje regenerišuće zablude oblog hladan na vrelo čelo
budi moje mudre zablude koje će me ubijediti
da se svijet stalno rađa i da se rađa čak i dok umire i da je sve bolji
samo se meni blesavoj nekad učini da je sve gori
jer mi ponestanu
te nježnje te spasonosne zablude koje donosiš