zašto odlaziš
zapitala si pripazivši na sebe pri
svakom prestupu dužnosti
duh duh se mora
izlečiti
bez učešća smrti i
volja nanovo postati vrt
počni nanovo
pesma je složena kao i prostor
za pesmu
u našem životu i tišina
može biti složena
ali
se ne dopire daleko tišinom
šta je tvoj svet
moj svet je čežnja zapoved razbijene
boce što se zelene u
šljaci u bolničkom dvorištu
trebalo je da znam
rekla si
šta možeš da radiš nego da
ih voliš svoju decu
suparnike u opštoj klanici
ljubav je nešto drugo odgovorio sam ili
sam tako mislio
vrt što se širi
mada te znam kao ženu
i nisam mislio drugačije dok ne
obuzme celo more
i sve najgore vrtove „razumeš li
morao sam da te susretnem
iza svega
i još uvek moram da te susretnem“
ljubav
kojoj ćeš se i ti prikloniti sa mnom
cvet najslabiji cvet
biće naš oslonac i ne zato što
smo nemoćni
da drugačije postupimo već zato
što sam u punoj moći
zapostavio
ono što sam morao da učinim da
dokažem da se volimo dok
su mi se i same kosti znojile
činilo mi se da je
svet nepomičan
svetlost mašta i oltar